Ispovjed Ivane griješnice
Ivana je, kao i svakoga utorka ujutro, ušla u malenu župnu crkvu kvarta u kojem je stanovala. Prišla je posudi sa svetom vodom, smočila prste desne ruke i brzo se prekrižila. Sjela je kratko u klupu na sredini, a zatim spustila koljenima na klecalo.
Oče naš koji jesi… Tihim je mislima počela molitvu. Kad je probrala cijeli Oče naš i Zdravo Mariju, krene prema ispovjedaonici.
Ivana je voljela ovaj jutarnji spokoj. U maloj, suvremeno uređenoj crkvi, nije bilo nikoga. U toj je tišini mogla sabrati svoje zbrkane misli, sakupljane cijeloga proteklog tjedna i nabacane neuredno u kutke njezina mozga. Tu je pronalazila duševni mir i oprost grijeha, koje je gotovo svakodnevno činila.
Pater je već bio u svom dijelu ispovjedaonice. Po Ivani je mogao ravnati i crkveni sat na zvoniku, da ih je ta njegova mala župna crkva imala. U pet minuta do osam sati, svakoga je utorka već bio u tamnoj komorici, čekajući da se vrata sa druge strane perforirane stijene otvore i da u njih uđe njegova omiljena grješnica.
“Dobar dan, Oče.” – pozdravi ga Ivana i odmah nastavi: “Prošlo je tjedan dana od moje zadnje ispovjedi”.
“Dobar dan. Da, znam.” – požurio se Pater neprofesionalno.
Uh, ugrize se za jezik. Pa ne smijem davati do znanja da znam tko je prijeko, pomisli. Ali bio je uzbuđen i omaklo mu se.
Ivanu je upoznao čim je postavljen za župnika. Kada je došao u tu crkvu, nije se nadao da će osim starih baka i osmoškolaca, ovdje pronaći i to mlado, prekrasno biće.
Ivanu je prvi puta ugledao na svojoj prvoj nedjeljnoj misi u novoj župi. Po običaju, sjedila je u srednjem redu, blizu glavnoga prolaza. Duga joj je plava kosa padala na leđa i ramena dok je sagnute glave izgovarala molitve. Lice joj je bilo pravilno i duguljasto, a ten izrazito blijed. Na kraju svake nedjeljne mise, njezine diskretno našminkane pune crvene usne, poluotvorene bi čekale na hostiju, dok bi sivim prodornim očima zadivljeno gledala u njega.
Pater je također bio mlad i zgodan. Imao je dvadeset i osam godina. Došao je u zagrebačko sjemenište iz Like, odmah nakon osnovne škole. Bio je visok i mršav, smeđe, za svećenika malo preduge kose i krupnih kestenastih očiju. Prije zaređenja, osim nekoliko nevinih osnovnoškolskih ljubavi, nije imao djevojaka. Bio je potpuni djevac. Obukom je doduše naučio ponešto teorije o ženama, muškarcima i zamršenim odnosima koji su vladali u tom, njemu slabo poznatom svemiru. Ništa ga nije pripremilo na ovu mahnitu zaljubljenost, koju je sada već četiri mjeseca osjećao prema Ivani.
“Reci kćeri, što si zgriješila od svoje posljednje ispovijedi.” – upita Pater drhtavim glasom Ivanu.
Četiri je mjeseca već bio njezin ispovjednik i vrlo je dobro znao čime se Ivana bavi. Ta je činjenica razdirala njegovo zaljubljeno srce. Imao je bolnu potrebu da joj pokaže svoje osjećaje, da ju zagrli, poljubi, obljubi…
“Griješila sam opet mnogo, Oče. Imala sam deset snošaja od zadnjeg utorka. I mislila sam nečiste misli. I lagala sam. Lagala sam svojoj prijateljici, šefu i mami. I to ponovo, a rekla sam da neću više. Ali molim se svakoga dana. Navečer, prije spavanja. Ono što mi date za pokoru, ja izmolim ponovo svakoga dana. To je sedam puta više! I opet nemam snage da promijenim neke stvari.” – tiho mu ispriča Ivana svoj iskreni monolog.
Ivana je odrasla u jednom malom selu u Moslavini. Roditelji su joj bili poljoprivrednici, pobožna sirotinja. Sin im nije imao ambicija za školovanje, pa su skupili nešto novca da svome drugom djetetu, kćeri Ivani, plate prvu godinu studija ekonomije u Zagrebu. No, za nešto više od toga, nisu imali.
Ivana nije uspjela uhvatiti mjesto u studentskom domu, a niti dobiti stipendiju. Nedostatak novca osjetila je već na prvoj godini, baš kao i profesorske pohotne poglede na svojim golim koljenima tijekom usmenih ispita u zagušljivim kabinetima.
Novac je od kuće dolazio rijetko, a ekonomija se pokazala kao materijalno vrlo zahtjevan studij. Gotovo svaki profesor imao je svoju tarifu. Ispiti su se prodavali bolje nego gliste na ribnjaku, pa je uskoro Ivana debelo zaostala u napretku. Opcija odustajanja od fakulteta i povratka na selo bila joj je nezamisliva, pa je uskoro pronašla način da popuni bjeline svojih rubrika u indeksu.
Mrzila je samu sebe dok su je slinave profesorske starkelje uzimale otpozadi i debelim kratkim prstima gnječile prekrasne zaobljene sise, pohotno joj dašćući za vratom. Mrzila se i onda kada je prepotentnim asistentima pušila kurčine u sobicama njihovih unajmljenih stanova, dok su oni za to vrijeme u strahu gledali na vrata i nadali se da im njihove ružne i buljave zaručnice neće upasti unutra. Kolokvij po kolokvij, ispit po ispit i Ivana se u svojoj dvadeset i prvoj, našla na kraju druge godine studija.
Prije šest mjeseci, preko Ankice, svoje kolegice s faksa, Ivana je upoznala Antu. Učinio joj se pošten, a nabavljao je i relativno pristojnu klijentelu. Ankica nije htjela raditi preko svodnika i dijeliti s njim pola zarađene love. Ivani je posao preko Ante odgovarao, jer je na taj način dobila više vremena za sebe i studiranje. A i prostor za jebanje joj je bio osiguran.
Ankica, s kojom je Ivana dijelila fakultet, profesiju, a ponekad i krevet, nije bila sretna odlaskom Ivane k Anti. Radeći za njega, Ivana često nije mogla odrađivati trojke, koje je za njih dvije pronalazio Ankičin frend s recepcije Kontija. Život nikada nije bio jednostavan, a Ivana se odavno već navikla na male žrtve.
Pater je letimice slušao Ivanu, tek napola svjestan izrečenog. Kao i sinoć, ponovo ju je zamišljao kako kleči potpuno gola pred oltarom. Sanjario je da joj prilazi u svojoj najblještavijoj misnoj odori, s hostijom i vinom u rukama. Maštao je da ga Ivana gleda odozdo u iščekivanju, širom otvorenih usta. Grudi joj se nadimaju od zanosa, a vršci bradavica pružaju k njemu od uzbuđenja…
“Gurnuo me je potrbuške na pod i uzeo neprirodno. Stidim se toga. Na normalni seks sam se navikla. Rekla sam Vam da sam to nekoliko puta radila i sa ženom. Ali ovo nisam… Neugodno mi je.” – tiho je pričala Ivana, dok se Pater budio iz svojih vlažnih snova.
Ivana je opazila Paterovu dugu šutnju. Stvarno joj je bilo neugodno. Mislila je da ta njegova šutnja znači duboko neodobravanje njezinih postupaka, iako je znala da će, kao i uvijek, od Patera lagano dobiti oprost svojih grijeha. Zato mu nikada i nije lagala. Ivanine ispovijedi su ponekad trajale i dulje od sata. Pater bi postavljao pitanja, davao joj savjete, opominjao ju… A danas ništa! Što mu je?
“Samo malo, uzeo te je protuprirodno? Kako? Nisi htjela! Uzeo te je silom?” – malo glasnije reče Pater, pomalo ljut što ju ranije nije slušao.
“Da, Oče. Stavio mi ga je odostraga. Mislim, kako da kažem, analno. Nisam mu na to pristala, silom me je… Boljelo me i plakala sam, ali bilo je kasno. Kad je krenuo, molila sam se u sebi da prestane. A nije, dok nije bio gotov. Što sam mogla? Platio mi je na kraju više zbog toga, nije me prevario za novce… Ali bojim se tako, mogu se zaraziti. Može kondom puknuti! Ovaj ga je imao, na sreću. Neki ga neće…” – detaljizirala je Ivana, dok je Paterov veliki alat počeo vlažiti kroz hlače.
Njegov bijes zbog Ivaninog posla miješao se sa ljubavi prema njoj, a oba ta osjećaja još i sa probuđenom pohotom… Nije više znao što da joj kaže.
“Ivana, pa rekla si mi već sto puta da ćeš prestati to raditi. Pokaješ se svaki puta i opet kre
neš isto. Sjeti se svojih roditelja, koliko se oni odriču zbog tebe. Sjeti se Isusa. Pričao sam ti kako je Mariju Magdalenu izveo na pravi put. Bila je veća bludnica od tebe, a prestala je. Pokajala se i prišla Gospodinu. Griješila je s mnogima, ali njemu to nije smetalo. Spasio ju je i prigrlio. I tebe će, samo ako ti to želiš. Ja bih bio najsretniji da te mogu spasiti iz tog zla. Ali moraš mi u tome pomoći…” – nabrajao joj je tiho i iskreno.
Ivana je šutke gledala na pod svojeg dijela ispovjedaonice. Znala je da je Pater ozbiljan u namjeri da je izvede na pravi put. Ali to je za sada bilo nemoguće. Imala je još tri godine do kraja faksa i početka njezinoga drugog, pravog života. Tri godine nije puno. Prestati će tada i konačno se sasvim pokajati. Tada će se i zaposliti, udati i imati djecu… Imala je planove, a oni nisu uključivali prekidanje školovanja i povratak na selo. Ne sada, previše je toga već pregurala!
“Vidi, i ovaj ću te put osloboditi grijeha. To mi je dužnost prema svakome tko dođe u ovu ispovjedaonicu. Ali idući mi put pričaj nešto drugo. Prestani ići putem zla, zauvijek. Uništit ćeš se. Propadaš i tjelesno, a ne samo duhovno. U tebi vidim samo dobro. Nisi zla osoba, pametna si i dobra. Molim se za tebe svakoga dana, da nađeš snage i prestaneš se davati za novac. To nije za tebe, Ivana. Dvadeset Zdravo Marija ti je dosta za pokoru. Sama molitva ti neće pomoći, to si mi već dokazala. Moraš se sama prisiliti na promjenu. Vidimo se idući put. Dođi i prije, ako želiš. Ja sam uvijek tu.” – reče joj blago Pater.
Ivana izađe iz ispovjedaonice, okrene se prema oltaru, prekriži i krene prema izlazu. Dok je silazila stubama, zazvoni joj mobitel. Na zaslonu je pisalo Antino ime.
